kratke price




razumijevanje kosta vratobolju

shvatili smo jednostavnom pricom da su ljudi licemjeri. neki. nisam se puno obazirao na dugogodisnjeg komsiju koji je razocaran ljudima oko sebe. on je pricao a ja sam klimao glavom.
jasno mi je sve, dok sam ga gledao kako mijenja izraze lica.
suptilno, on je dodavao ulje na vatru trceci do prodavnice koja nije namjerno stavila zahrdjali katanac na vrata. samo zbog nas.
zbog flase manje ili vise. zbog sitnisa.
moj komsija razocaran u ljude brujao je poput starog busa uzbrdo, a meni je bilo samo do toga da milujem toplo zensko dupe i radujem se tome.
pivo se namjerno praznilo samo od sebe.
malo gutljajima, malo pogledom, praznili smo sadrzaj carobnog napitka od mjesavine hmelja, jecma i slada.
on je pricao, a ja sam i dalje klimao glavom. vrat me zabolio. nikad vise. zensko toplo dupe uvijek.


zapad smrdi

ne cujem. mislima sam u parizu, u luvru. e, smrdi tamo. puno starina, zuti papir istrcan i lomljiv kao cigareta medju usnama, zataknuta u zube. dim samara pozutjele brkove. smrdi luvr, pariz ne toliko.
prolazivsi kraj milana, autoputem kroz industrijsku zonu, bio sam uvjeren da je taj zapad cist.
prevario sam se sto sam pomislio da samo moja drzava, moje malo mjesto, moja zgrada i haustor, smrde najvise na svijetu. kontejneri iza moje zgarde mi mirisu dok se pokusavam sepuriti po zapadu.
cestama gore i dole po ulicama uplakanim od kise, setam samo za sebe. moje misli se igraju, sve se nadam da sam daleko od stvarnosti.
vjetar mi sapce u usi divne stvari koje ne mogu cuti pa samo naslucujem predivne predjele. bilo jednom na divljem zapadu ili nema nista novo na zapadu, price su za zadrte djedove i njihov podmukli kasalj.
ne kasljem. lijep sam, samo sam pokrio nos maramicom. i prolazim dalje laganim korakom.


longplejka za sendvice i sranje

objasnjavao sam joj dok jos nismo izgubili zelju i pali u depru, da ako ne skine svoje pozutjele gacice, nista se nece desiti. go do pasa, opustene trbusine cesao sam se po upadljivoj bradi staroj pet dana.
otisao sam zatim u kuhinju da sebi rondam u bradu kako je ovo  jos jedno propalo nagovaranje neozbiljne studentice ekonomije.
slozio sam sendvice od tunjevine, majoneze, paradajza i listova salate. uzeo sam pivo iz frizidera i uz zatvaranje vrata promrmljao "ko te jebe". kad su se vrata zatvorila ugledao sam nju s gacicama, pozutjelim od mokrace i shvatio da me je cula sta sam promrmljao. sad sam bio siguran da ih nece ni skinuti sa sebe.
odmah je otisla u sobu i poslije minut-dva, vratila se potpuno obucena dok sam ja, zavaljen u fotelju, davio se sendvicem.

- napravio sam ti sendvic. ne moras odmah ici. mozemo malo pogledati teve zajedno. - rekoh hvatajuci flasu piva u pauzi da lakse gurnem u utrobu ono sto zvacem.

- ne mogu. moram odmah ici, zaboravila sam da uradim nesto na faksu. - rekla je zgrabivsi torbu s kauca, u dva koraka stigla do vrata i jednostavno nestala, kao da tu vise nikad nije ni bila.

nisam stigao reci ni zdravo. mozda nije ni bilo potrebno. sendvic i hladno pivo su me zadovoljili. utroba mi je zivnula pa sam ustao iz fotelje, zakljucao vrata i otisao do gramofona. iz omota strucno sam bacio longplejku i igla je zaparala prve zvuke albuma "begining" od keith jaretta. odvrnuvsi potenciometar otisao sam u kupatilo da izbacim svo sranje iz sebe.


uzalud vam trud pijanci

izbjegao sam do sada nebrojeno mnogo akcija. veliki broj se desio zbog mog nemara, neuracunljivosti usljed nervoze, neshvatanja svrhe ili totalne nezainteresovanosti. da ne izmisljam puno, jednostavno se desilo.
septembarski dan. ni po cemu znacajan, osim sto je vikend i sto je bio predodredjen za akciju.
moja akcija je pocela vec dan ranije u jednom od barova, gdje je voda proglasena za najmrskiji napitak i sluzila samo za pranje casa i eventualnu higijenu sanka.
taj septembarski dan koji se rodio okupan u suncu donosio je jos jednu akciju. nije me zanimala iako sam dobio poziv od civilne zastite da moram biti na vjezbi. najgore od svega je to da se cijela situacija desavala u blizini zgrade gdje zivim. a ja sam po prirodi bezgranicno nezainteresovan.
jucer, vracajuci se s posla u posti nadjoh poziv. "ako se ne odazovate na poziv... bla bla", nisam dalje mogao citati. nervirale su me te prijetnje. nesto kao ona pisma srece. prvo ti napisu da ces biti najsretniji a onda ti sloze nekoliko uzasnih nesretnih slucajeva onih koji nisu poslali to pismo lanca srece. posalji ovo pismo, a ako to ne uradis desice ti se najvece moguce sranje, zbog kojeg ces misliti da je pakao izlet na jezero u poredjenju s ovim. mani me se!
a stvarno sam htio bar s prozora odgledati tu vjezbu ljudi u plavim uniformama i crvenim oznakama. isto kao da se snima film.
nisam imao srece. u baru sam toliko pio da sam zaboravio na "obavezu" da se u neko doba dana nataknem na prozor i gledam akciju - uzaludni performans.
stvarno sam imao zelju da gledam ali ne i da ucestvujem u tom metezu ljudi, koji su zamislili najgore scenarije poput onih u filmovima katastrofe, gdje se zgrade ruse a ljudi vriste, cigle padaju, dimnjaci nestaju.
zamisljao sam to kao neku vrstu besplatne predstave s mog prozora, jer gleda na parking na kome se nocu dzukele jebu pa cvile, skice pa opet jebu, pa se jebu, jebu, jebu pa onda laju. i tako cijelu noc.
kad sam se probudio, bilo je vec kasno poslije podne. negdje oko 16 sati. dobar komad dana sam prespavao jer sam se pojavio na kucnom pragu u rano jutro pola pet. cista poezija.
kad sam pogledao kroz prozor, na parkingu je ostao samo jedan humanitarni covjek u crvenom odijelu hitne pomoci. kraj njega lezala su nosila. on se setkao s noge na nogu, vjerovatno cekajuci da ga pokupe. kakva akcija! bas nemam srece.

Nema komentara :

Objavi komentar