kakva cudna zemlja bosna i hercegovina.
cudima se uvijek cudimo ali nam mak dizdar lijepo rece stihovima u "kamenom spavacu" da je gladna i hladna, siromasna, nikakva i svakakva ali prkosna i ne da se. za inat ne da se tek tako.
da nam je trebalo revolucija i protesta, zbog anarhije i raspistoljenosti nasih vlastodrzaca, trebalo je i bilo je krajnje vrijeme. s pravom malo zakasnjela ali i opravdana reakcija kmetova prema svojim feudalcima.
u to se pretvorismo, male sitne beznadnike u providnim i odrpanim krpama od odjece sto gledamo u nebo i cekamo, i cekamo...
prije 5-6 godina smo kukali i radili. bar su mnogi koji danas pjeske hodaju do zavoda za nezaposlene imali kakav-takav posao. prije 5-6 godina televizijski dnevnici su bili preplavljeni scenama ljudi koji kukaju da im treba pomoc. ocekujuci da ce se valjda pojaviti englez, cikica u finom odijelu i skupom kravatom od stotinu trideset i dvije funte, i sakom bacati kapitalisticki novac zaradjen na slicnoj sirotinji kao sto smo i mi sami.
i svako ko je kukao prije 5-6 ili 10 godina govoreno je: izbjeglica.
slinave majke s djecom sto taru oci u kojima nema suza redovna je scena kojoj se bilo ko, s dobrom dnevnicom ili mjesecnom platom, rugao. rugali smo se sami sebi dokazujuci da je onaj majmun na grani pametniji.
djeca nam idu u dvije skole pod jednim krovom, jedan objekat podijeljen nevidljivom crtom. djeca i nekakva medja izmedju njih, kao na njivi izmedju dvojice brace sto sjekirama jedan na drugog krenu. pobjesnjeli bas zbog te medje, samo nekoliko centimetara teritorije. dogodi se kao rezultat nekoliko centimetara rascjepljena lubanja.
nekoliko centimetara zdrave pameti.
a bilo nam je lijepo. dozvolili smo da zauzmu fotelje oni nimalo pametniji od nas i da skroje temelje kontejner drzave. majmuni na grani.
i dok oni jedu banane mi cekamo da s krosnje na koju su se popeli, i odatle nedostupni, bace koru u kontejner. i mi se naravno pokoljemo medjusobno za tu koru.
okrenuli smo slucajno ili namjerno glavu jedni od drugih, zaboravili navratiti kod komsije ili rodjaka s pola kile kafe i kutije kocke secera. nismo zaboravili jedni na druge, ali su nam su kafa i secer postali preskupi. preskupo nam je da se gledamo u oci i priznamo da smo budale sto smo dozvolili da nam rade iza ledja.
nismo ni razmisljali.
samo smo zeljeli da svako radi svoj posao kako najbolje umije. nadali se da cemo jednom odmaknuti se od kontejnera u koji nam bacaju kore banane i druge otpatke da se hranimo.
iza zatvorenih vrata sastanci i dogovori ispod stola na koje nismo obracali paznju. i danas to isto radimo.
ne obraca se paznja na one koji stoje na ulici. cak im se ruga sto vicu legalnim kriminalcima u vlasti, s cirevima na guzici od sjedenja u foteljama, da je doslo vrijeme da vec jednom ustanu i odustanu od pritiskanja naroda cizmom. sklanjaju se pogledi kao da to namjerno rade, oni koji jos po ledjima nisu osjetili, iako znaju da ti ljudi koji stoje na ulici jednog dana mogu postati i oni sami.
i sve kao da zelimo onima, koji guzvaju guzicu od kozne fotelje i prde na sastancima s radnicima, a podriguju prije press konferencije, bude bolje i jos bolje. namjerno ili nenamjerno.
zasto bosa, zasto hladna i gladna, pita vrli pitac neki, koji navrati u ovu zemlju i vidi sve njene ljepote i slijepi narod. toliko lijepa a toliko se ruzno zivi u njoj.
vise se ne mozemo ni pohvaliti da imamo feudalno uredjenje jer su kmetovi imali komad parcele koju su obradjivali za plemica u dvorcu. danas nema ni posla, fabrike se zatvaraju, narod stoji na ulici s transparentima. taj broj se smanjuje iz dana u dan. vlast plasi ljude kao da imaju sta izgubiti.
ako je neko dotjeran do same ivice ambisa onda nema povlacenja. ne vjeruju nam nacionalisticka struktura bosanskih plemica, i ne vjerujemo jedni drugima. i necemo vjerovati jer samo jedan dan bi paljevina, i samo jedan dan se skupi 10 000 ljudi u jednom gradu.
kad se svaki dan bude okupilo toliko naroda na jednom mjestu u svakom gradu, i iz svakog grla cuje povik ocaja, bijesa, tuge, prkosa i agresije, onda cemo svi shvatiti da se nesto dogadja.
za sada se nista ne dogadja jer je taj glas promukao ili je ugusen sofisticiranih spinom profesionalaca u medijima, koji su gladan i bijesan narod protumacili nama samima i cijelom svijetu, da smo obicni vandali, huligani, koji su izabrali nacin da paljenjem zgrada skrenu paznju cijelom svijetu da nesto ovdje ne stima.
nije onaj francuz ili poljak mogao znati da ovdje djedovi hodaju u poderanim carapama i izlizanim cipelama po snijegu. ne mogu znati da ti isti penzioneri stede na sebi da bi pomogli svom djetetu koje nema posla. ne mogu ni znati, da je ovdje horda momaka i cura odustala od braka ili djece zato sto buducnost nije vise siva nego crna. ili sto nas prave maloumnicima jer smo prezivili kolektivnu lobotomiju uradjenu siljkom za razbijanje leda.
rimskim pravilom "zavadi pa vladaj", vijekovima oprobanom alatkom kao siljkom za led odstranili su socijalnost, ovi nehumani feudalci sto nam ponudise samo kontejner. socijalnost nam je sada izrazena samo u komentarima facebook-a i twitter-a.
i dok oni zvacu hranljive banane dobre za potenciju, mi cucimo kod kontejnera golog dupeta i lazno uzivamo gledajuci jos jednu godinu koja prolazi, nesvjesni da smo u dobro reziranom pornicu.
gangsteri u foteljama sto legalizovase svoje pljacke, hrane nas strahom i gestapovskim metodama policijskim snaga, koje za njihovu cast i slavu tuku narod od kojeg egzistira bosna i hercegovina. dokle?
Nema komentara :
Objavi komentar