kako od banana state-a postade kontejner drzava?

kakva cudna zemlja bosna i hercegovina.

cudima se uvijek cudimo ali nam mak dizdar lijepo rece stihovima u "kamenom spavacu" da je gladna i hladna, siromasna, nikakva i svakakva ali prkosna i ne da se. za inat ne da se tek tako.

da nam je trebalo revolucija i protesta, zbog anarhije i raspistoljenosti nasih vlastodrzaca, trebalo je i bilo je krajnje vrijeme. s pravom malo zakasnjela ali i opravdana reakcija kmetova prema svojim feudalcima.
u to se pretvorismo, male sitne beznadnike u providnim i odrpanim krpama od odjece sto gledamo u nebo i cekamo, i cekamo...

prije 5-6 godina smo kukali i radili. bar su mnogi koji danas pjeske hodaju do zavoda za nezaposlene imali kakav-takav posao. prije 5-6 godina televizijski dnevnici su bili preplavljeni scenama ljudi koji kukaju da im treba pomoc. ocekujuci da ce se valjda pojaviti englez, cikica u finom odijelu i skupom kravatom od stotinu trideset i dvije funte, i sakom bacati kapitalisticki novac zaradjen na slicnoj sirotinji kao sto smo i mi sami.
i svako ko je kukao prije 5-6 ili 10 godina govoreno je: izbjeglica.
slinave majke s djecom sto taru oci u kojima nema suza redovna je scena kojoj se bilo ko, s dobrom dnevnicom ili mjesecnom platom, rugao. rugali smo se sami sebi dokazujuci da je onaj majmun na grani pametniji.
djeca nam idu u dvije skole pod jednim krovom, jedan objekat podijeljen nevidljivom crtom. djeca i nekakva medja izmedju njih, kao na njivi izmedju dvojice brace sto sjekirama jedan na drugog krenu. pobjesnjeli bas zbog te medje, samo nekoliko centimetara teritorije. dogodi se kao rezultat nekoliko centimetara rascjepljena lubanja.
nekoliko centimetara zdrave pameti.

a bilo nam je lijepo. dozvolili smo da zauzmu fotelje oni nimalo pametniji od nas i da skroje temelje kontejner drzave. majmuni na grani.
i dok oni jedu banane mi cekamo da s krosnje na koju su se popeli, i odatle nedostupni, bace koru u kontejner. i mi se naravno pokoljemo medjusobno za tu koru.
okrenuli smo slucajno ili namjerno glavu jedni od drugih, zaboravili navratiti kod komsije ili rodjaka s pola kile kafe i kutije kocke secera. nismo zaboravili jedni na druge, ali su nam su kafa i secer postali preskupi. preskupo nam je da se gledamo u oci i priznamo da smo budale sto smo dozvolili da nam rade iza ledja.
nismo ni razmisljali.
samo smo zeljeli da svako radi svoj posao kako najbolje umije. nadali se da cemo jednom odmaknuti se od kontejnera u koji nam bacaju kore banane i druge otpatke da se hranimo.
iza zatvorenih vrata sastanci i dogovori ispod stola na koje nismo obracali paznju. i danas to isto radimo.
ne obraca se paznja na one koji stoje na ulici. cak im se ruga sto vicu legalnim kriminalcima u vlasti, s cirevima na guzici od sjedenja u foteljama, da je doslo vrijeme da vec jednom ustanu i odustanu od pritiskanja naroda cizmom. sklanjaju se pogledi kao da to namjerno rade, oni koji jos po ledjima nisu osjetili, iako znaju da ti ljudi koji stoje na ulici jednog dana mogu postati i oni sami.
i sve kao da zelimo onima, koji guzvaju guzicu od kozne fotelje i prde na sastancima s radnicima, a podriguju prije press konferencije, bude bolje i jos bolje. namjerno ili nenamjerno.
zasto bosa, zasto hladna i gladna, pita vrli pitac neki, koji navrati u ovu zemlju i vidi sve njene ljepote i slijepi narod. toliko lijepa a toliko se ruzno zivi u njoj.

vise se ne mozemo ni pohvaliti da imamo feudalno uredjenje jer su kmetovi imali komad parcele koju su obradjivali za plemica u dvorcu. danas nema ni posla, fabrike se zatvaraju, narod stoji na ulici s transparentima. taj broj se smanjuje iz dana u dan. vlast plasi ljude kao da imaju sta izgubiti.
ako je neko dotjeran do same ivice ambisa onda nema povlacenja. ne vjeruju nam nacionalisticka struktura bosanskih plemica, i ne vjerujemo jedni drugima. i necemo vjerovati jer samo jedan dan bi paljevina, i samo jedan dan se skupi 10 000 ljudi u  jednom gradu.
kad se svaki dan bude okupilo toliko naroda na jednom mjestu u svakom gradu, i iz svakog grla cuje povik ocaja, bijesa, tuge, prkosa i agresije, onda cemo svi shvatiti da se nesto dogadja.

za sada se nista ne dogadja jer je taj glas promukao ili je ugusen sofisticiranih spinom profesionalaca u medijima, koji su gladan i bijesan narod protumacili nama samima i cijelom svijetu, da smo obicni vandali, huligani, koji su izabrali nacin da paljenjem zgrada skrenu paznju cijelom svijetu da nesto ovdje ne stima.

nije onaj francuz ili poljak mogao znati da ovdje djedovi hodaju u poderanim carapama i izlizanim cipelama po snijegu. ne mogu znati da ti isti penzioneri stede na sebi da bi pomogli svom djetetu koje nema posla. ne mogu ni znati, da je ovdje horda momaka i cura odustala od braka ili djece zato sto buducnost nije vise siva nego crna. ili sto nas prave maloumnicima jer smo prezivili kolektivnu lobotomiju uradjenu siljkom za razbijanje leda.
rimskim pravilom "zavadi pa vladaj", vijekovima oprobanom alatkom kao siljkom za led odstranili su socijalnost, ovi nehumani feudalci sto nam ponudise samo kontejner. socijalnost nam je sada izrazena samo u komentarima facebook-a i twitter-a.
i dok oni zvacu hranljive banane dobre za potenciju, mi cucimo kod kontejnera golog dupeta i lazno uzivamo gledajuci jos jednu godinu koja prolazi, nesvjesni da smo u dobro reziranom pornicu.
gangsteri u foteljama sto legalizovase svoje pljacke, hrane nas strahom i gestapovskim metodama policijskim snaga, koje za njihovu cast i slavu tuku narod od kojeg egzistira bosna i hercegovina. dokle?

nacionalkomunizam - fenomen demonstracija

ovih dana kada pisem ovaj blog desavaju se i protesti za jedinstveni maticni broj gradjana ili skraceno jmbg.

vec nekoliko zadnjih mjeseci bruje mediji o tome i vec se dovoljno zna ko je belmina ibrisevic i cijela prica oko jmbg. da ne bih o tim cinjenicama ovdje pisao ono sto su vec drugi pisali, preskocit cu to i baciti se na teoriju.

u samom uvodu u nacional-komunizam kao oblik vladanja i sta zapravo znaci, u proslom postu sam objasnio o cemu se zapravo radi. da ponovimo: sustina svega je da politicka elita izabrana od naroda legitimnim izborima, djeluje protiv naroda u svakom domenu. nekad u neko drugo vrijeme je smatrano da politicar mora biti castan, objektivan i moralan da bi predstavljao narod.

to danas nije slucaj iako su u danasnje vrijeme politicari preuzeli doktrinu iz vremena proslog rezima sfrj od skj, ispreplicuci je s nacionalizmom kao zastitnim znakom (boje kluba), ne pitajuci nista narod jer su upotrijebili rimsko pravilo "zavadi pa vladaj", odlucuju o cemu god zele i na nacin na koji oni zele.

ovo bi bio mali rezime na prosli post ovoga bloga.

jako interesantna stvar je sto se sad dogadja pred institucijama vlasti koje rade za "dobrobit" bosne i hercegovine. desavaju se po prvi puta demonstracije gradjana.

ok, vraticemo se sad unatrag.

da li je ikad iko zapamtio da je u 40 ili 50 godina bilo demonstracija za vrijeme vladavine sfrj?

nije. ali nije ni da nije. 1968. godine se studenti u sad-u i u vecini zemalja europe odlucuju na masovne demonstracije. propagirala se socijalna pravda i trazilo bolje obrazovanje, a kampusi sirom svijeta postali su bojista socijalnih promjena. protestima su dominirale poruke protiv rata koji su sjedinjene americke drzave vodile u vijetnamu. osim toga, studenti su protestovali protiv rasizma, podrzavali feminizam, gradjanske i seksualne slobode.

demonstracije koje su pocele u sad-u zahvatile su veliku britaniju, francusku, italiju, madjarsku, tadasnju cehoslovacku i ostale zemlje. 

te globalne demostracije su prihvatili i studenti u sfrj te se pridruzili pokretu, a na tribinama su govore drzali i studenti i profesori, zalazuci se za demokratiju u obrazovanju. demonstracije su okoncane 9. juna, kada se tadasnji predsjednik sfrj, josip broz tito obratio javnosti, rekavsi kako „su studenti u pravu“. studenti su nakon demonstracija dobijali veci broj stipendija, a uveden je zakon po kome je svaka firma morala proporcijalno po broju zaposlenih da zaposli broj svrsenih studenata – pripravnika.

druge mnogo poznatije demonstracije su one koje su se desile  na kosovu 1981. podrazumijevaju niz masovnih protesta odrzanih na proljece 1981. godine, kojima su kosovski albanci zahtijevali da savezna autonomna pokrajina kosovo postane sedma republika sfrj i da se albancima prizna status kontitutivnog naroda u jugoslaviji.

kao odgovor na albanske proteste, jugoslavenske vlasti su proglasile vanredno stanje i na demonstrante poslali vojsku, sto je dovelo do eskalacije nasilja, pri cemu je poginulo nekoliko desetina lica, uglavnom albanskih djaka i studenata. nakon nasilnog gusenja demonstracija na kosovu, doslo je do velike podijeljenosti izmedju srba i albanaca: srbi su trazili ogranicenje autonomije kosova a albanci su trazili drzavnost.

i to je sve sto se tice demonstracija koje su dogodile u bivsoj zajednickoj drzavi. kasnije demonstracije koje ce se dogoditi slijed su dogadjaja i zbivanja u republikama i drzavama nastalih raspadom sfrj. najpoznate su istoriji su one protiv slobodana milosevica u srbiji koje su trajale dugo pod organizacijom otpor-a.

razne manje demonstracije dogadjale su se tu i tamo u bivsim republikama sfrj koje su postale drzave, i ciji gradjani nisu bili zadovoljni aktuelnom vlascu kako naprave odredjeni potez. nista ozbiljnije se nije dogodilo zadnjih godina sto bi siru tj. svjetsku javnost zagolicalo.

za podrucje bosne i hercegovine je karakteristicno to da se tu uvijek radilo i radilo, cesto odmahujuci rukom ako je i nesto lose bilo. poznata, sada vec epska uzrecica "hajde ba pusti to, bice bolje" u mnogim slucajevima je radnog, cesto i ne bas sitog bosanskog covjeka napravila tolerantnim, strpljivim i bojazljivim, kojem je bilo lakse da suti i trpi.

iako su vec u nekim bivsim republikama sfrj bili protesti protiv tadasnje aktuelne vlasti, u bih posljednih godina iako je trebalo doci do pobuna, to se nazalost nije dogadjalo.

po samim cinjenicama da je u sfrj i tadasnjem rezimu bilo sasvim malo protesta i istupa gradjanstva da se buni protiv vlasti, donosi se logican zakljucak: narodi na prostoru bivse jugoslavije nisu imali nikada naviku organizovati demonstracije.

a zasto?

nisu imali ni potrebe da se previse suprotstavljaju socijalnom sistemu i vladavini koji je imao poredak u drzavi, tako da su svi  bili obezbjedjeni. pravni sistem je funkcionisao, ekonomska situacija je bila na zadovoljavajucem nivou jer se moglo nesto i ustediti, a socijalno ugrozeni slucajevi su isto bili zbrinuti, nije sve bilo savrseno ali moglo se zivjeti. rijec prezivljavanje tada niko nije ni spominjao. 

sloboda govora je postojala u okviru sistema samoupravljanja i uvjeren sam da je ta sloboda tada bila vise demokratskija nego danas, toliko godina poslije toga. istina, tu se razvijalo jednoumlje i pokusaj nametanja misljenja, ali se moglo i usprotiviti. primjera radi, ako se nekoliko radnika u preduzecu usprotivi potezu direktora oour-a na sastanku, njegova ideja ne bi prosla dok se svi zajedno ne sloze.

iz takvog sistema koji se valjao 40 i nesto godina ne moze se preko noci roditi demokratija, nego samo nekakav hibridni oblik koji je nastao u glavama najsnalazljivih, ali neukih da sprovedu sve sastavne dijelove drustvenih aspekata.

izmedju ostalog, pojavljuje se i nakon ratnih sukoba koji su ostavili odredjene psiholoske posljedice na kolektivnu svijet naroda ovih prostora.
to donosi odredjeni vid letargije, nezainteresovanosti i izbjegavanja od aktuelnih problema, pogotovo odluka vlasti koja je tu ugledala priliku kako djelovati u korist odredjene skupine ljudi, ili sto je jos gore jednog pojedinca.
ljudi su zbunjeni i pribjegavaju interakciji linije lakseg otpora, jer smatraju da su previse propatili da bi im neke "sitnice" dodatno nanosile bol, odnosno dodatne poteskoce koje oni ne zele.

demonstracije i slicni oblici bunta protiv vlasti su pokazatelj da je doslo, narodnim jezikom receno, pet do dvanaest. zadnji rok da se nesto uradi za drustvo u cjelini. razlozi tog bunta se povezuju s proslim recenicama o liniji lakseg otpora, zbunjenosti i bolu prozivljavanja teskih psihickih trauma.
nikome od vladajuce garniture nije stalo da se pobrine za takve osjecaje drustva tj. puls naroda, zato sto se ne mogu poistovijetiti s time.
zbunjenost i ocaj na kraju prerasta u bijes i nestrpljenje, linija lakseg otpora se brise jer ne postoji izbjegavanje kad se doslo do samog ruba dogadjaja. letargiju zamjenjuje zelja da se nesto poduzme, a nakon toga slijedi i akcija.

nedostatkom dijaloga izmedju vlasti i naroda koji je birao tu vlast, govori o jednoj ne bas zdravoj pojavi u demokratski hibridnom sistemu vladavine zvanom nacionalkomunizam. vlast se ucahurila u svoje navodno djelovanje za "dobrobit drustva", pri tome ne znajuci za osnovne potrebe stanovnistva. zakoni koji su relativno bitni za vitalnost jedne drzave nekad znaju biti i zanemareni. prestaje biti vazan covjek kao djak, student, radnik ili penzioner. postaje najvaznije koliko se novaca odvaja u odredjene fondove, sufinansiranje projekata, budzet opstine...
tako je u nacionalkomunizmu za izbjegavanje problema ili nedonosenja odluka vrlo cesto koristen recept optuzivanja druge nacije ili stranke. na taj nacin je vlast izbjegavala uraditi vazne poslove jedan niz vremena, i tako javnosti lazno predstavljala stvarno funkcionisanje vlasti.
kada je ta farsa konacno postala njihova rutina u kojoj se naziru sve pojedinosti prevare, doslo je i do reakcije sirokih narodnih masa. narod koji je izgubio strpljenje slusajuci izlike, lazi i ubjedjivanje za produzetak jos jednog ciklusa ili poluvremena u cijeloj agoniji.
ta reakcija je obicno izrazena u vidu masovnih okupljanja gradjana - javnih protesta ili demonstracija.