nacionalkomunizam - fenomen demonstracija

ovih dana kada pisem ovaj blog desavaju se i protesti za jedinstveni maticni broj gradjana ili skraceno jmbg.

vec nekoliko zadnjih mjeseci bruje mediji o tome i vec se dovoljno zna ko je belmina ibrisevic i cijela prica oko jmbg. da ne bih o tim cinjenicama ovdje pisao ono sto su vec drugi pisali, preskocit cu to i baciti se na teoriju.

u samom uvodu u nacional-komunizam kao oblik vladanja i sta zapravo znaci, u proslom postu sam objasnio o cemu se zapravo radi. da ponovimo: sustina svega je da politicka elita izabrana od naroda legitimnim izborima, djeluje protiv naroda u svakom domenu. nekad u neko drugo vrijeme je smatrano da politicar mora biti castan, objektivan i moralan da bi predstavljao narod.

to danas nije slucaj iako su u danasnje vrijeme politicari preuzeli doktrinu iz vremena proslog rezima sfrj od skj, ispreplicuci je s nacionalizmom kao zastitnim znakom (boje kluba), ne pitajuci nista narod jer su upotrijebili rimsko pravilo "zavadi pa vladaj", odlucuju o cemu god zele i na nacin na koji oni zele.

ovo bi bio mali rezime na prosli post ovoga bloga.

jako interesantna stvar je sto se sad dogadja pred institucijama vlasti koje rade za "dobrobit" bosne i hercegovine. desavaju se po prvi puta demonstracije gradjana.

ok, vraticemo se sad unatrag.

da li je ikad iko zapamtio da je u 40 ili 50 godina bilo demonstracija za vrijeme vladavine sfrj?

nije. ali nije ni da nije. 1968. godine se studenti u sad-u i u vecini zemalja europe odlucuju na masovne demonstracije. propagirala se socijalna pravda i trazilo bolje obrazovanje, a kampusi sirom svijeta postali su bojista socijalnih promjena. protestima su dominirale poruke protiv rata koji su sjedinjene americke drzave vodile u vijetnamu. osim toga, studenti su protestovali protiv rasizma, podrzavali feminizam, gradjanske i seksualne slobode.

demonstracije koje su pocele u sad-u zahvatile su veliku britaniju, francusku, italiju, madjarsku, tadasnju cehoslovacku i ostale zemlje. 

te globalne demostracije su prihvatili i studenti u sfrj te se pridruzili pokretu, a na tribinama su govore drzali i studenti i profesori, zalazuci se za demokratiju u obrazovanju. demonstracije su okoncane 9. juna, kada se tadasnji predsjednik sfrj, josip broz tito obratio javnosti, rekavsi kako „su studenti u pravu“. studenti su nakon demonstracija dobijali veci broj stipendija, a uveden je zakon po kome je svaka firma morala proporcijalno po broju zaposlenih da zaposli broj svrsenih studenata – pripravnika.

druge mnogo poznatije demonstracije su one koje su se desile  na kosovu 1981. podrazumijevaju niz masovnih protesta odrzanih na proljece 1981. godine, kojima su kosovski albanci zahtijevali da savezna autonomna pokrajina kosovo postane sedma republika sfrj i da se albancima prizna status kontitutivnog naroda u jugoslaviji.

kao odgovor na albanske proteste, jugoslavenske vlasti su proglasile vanredno stanje i na demonstrante poslali vojsku, sto je dovelo do eskalacije nasilja, pri cemu je poginulo nekoliko desetina lica, uglavnom albanskih djaka i studenata. nakon nasilnog gusenja demonstracija na kosovu, doslo je do velike podijeljenosti izmedju srba i albanaca: srbi su trazili ogranicenje autonomije kosova a albanci su trazili drzavnost.

i to je sve sto se tice demonstracija koje su dogodile u bivsoj zajednickoj drzavi. kasnije demonstracije koje ce se dogoditi slijed su dogadjaja i zbivanja u republikama i drzavama nastalih raspadom sfrj. najpoznate su istoriji su one protiv slobodana milosevica u srbiji koje su trajale dugo pod organizacijom otpor-a.

razne manje demonstracije dogadjale su se tu i tamo u bivsim republikama sfrj koje su postale drzave, i ciji gradjani nisu bili zadovoljni aktuelnom vlascu kako naprave odredjeni potez. nista ozbiljnije se nije dogodilo zadnjih godina sto bi siru tj. svjetsku javnost zagolicalo.

za podrucje bosne i hercegovine je karakteristicno to da se tu uvijek radilo i radilo, cesto odmahujuci rukom ako je i nesto lose bilo. poznata, sada vec epska uzrecica "hajde ba pusti to, bice bolje" u mnogim slucajevima je radnog, cesto i ne bas sitog bosanskog covjeka napravila tolerantnim, strpljivim i bojazljivim, kojem je bilo lakse da suti i trpi.

iako su vec u nekim bivsim republikama sfrj bili protesti protiv tadasnje aktuelne vlasti, u bih posljednih godina iako je trebalo doci do pobuna, to se nazalost nije dogadjalo.

po samim cinjenicama da je u sfrj i tadasnjem rezimu bilo sasvim malo protesta i istupa gradjanstva da se buni protiv vlasti, donosi se logican zakljucak: narodi na prostoru bivse jugoslavije nisu imali nikada naviku organizovati demonstracije.

a zasto?

nisu imali ni potrebe da se previse suprotstavljaju socijalnom sistemu i vladavini koji je imao poredak u drzavi, tako da su svi  bili obezbjedjeni. pravni sistem je funkcionisao, ekonomska situacija je bila na zadovoljavajucem nivou jer se moglo nesto i ustediti, a socijalno ugrozeni slucajevi su isto bili zbrinuti, nije sve bilo savrseno ali moglo se zivjeti. rijec prezivljavanje tada niko nije ni spominjao. 

sloboda govora je postojala u okviru sistema samoupravljanja i uvjeren sam da je ta sloboda tada bila vise demokratskija nego danas, toliko godina poslije toga. istina, tu se razvijalo jednoumlje i pokusaj nametanja misljenja, ali se moglo i usprotiviti. primjera radi, ako se nekoliko radnika u preduzecu usprotivi potezu direktora oour-a na sastanku, njegova ideja ne bi prosla dok se svi zajedno ne sloze.

iz takvog sistema koji se valjao 40 i nesto godina ne moze se preko noci roditi demokratija, nego samo nekakav hibridni oblik koji je nastao u glavama najsnalazljivih, ali neukih da sprovedu sve sastavne dijelove drustvenih aspekata.

izmedju ostalog, pojavljuje se i nakon ratnih sukoba koji su ostavili odredjene psiholoske posljedice na kolektivnu svijet naroda ovih prostora.
to donosi odredjeni vid letargije, nezainteresovanosti i izbjegavanja od aktuelnih problema, pogotovo odluka vlasti koja je tu ugledala priliku kako djelovati u korist odredjene skupine ljudi, ili sto je jos gore jednog pojedinca.
ljudi su zbunjeni i pribjegavaju interakciji linije lakseg otpora, jer smatraju da su previse propatili da bi im neke "sitnice" dodatno nanosile bol, odnosno dodatne poteskoce koje oni ne zele.

demonstracije i slicni oblici bunta protiv vlasti su pokazatelj da je doslo, narodnim jezikom receno, pet do dvanaest. zadnji rok da se nesto uradi za drustvo u cjelini. razlozi tog bunta se povezuju s proslim recenicama o liniji lakseg otpora, zbunjenosti i bolu prozivljavanja teskih psihickih trauma.
nikome od vladajuce garniture nije stalo da se pobrine za takve osjecaje drustva tj. puls naroda, zato sto se ne mogu poistovijetiti s time.
zbunjenost i ocaj na kraju prerasta u bijes i nestrpljenje, linija lakseg otpora se brise jer ne postoji izbjegavanje kad se doslo do samog ruba dogadjaja. letargiju zamjenjuje zelja da se nesto poduzme, a nakon toga slijedi i akcija.

nedostatkom dijaloga izmedju vlasti i naroda koji je birao tu vlast, govori o jednoj ne bas zdravoj pojavi u demokratski hibridnom sistemu vladavine zvanom nacionalkomunizam. vlast se ucahurila u svoje navodno djelovanje za "dobrobit drustva", pri tome ne znajuci za osnovne potrebe stanovnistva. zakoni koji su relativno bitni za vitalnost jedne drzave nekad znaju biti i zanemareni. prestaje biti vazan covjek kao djak, student, radnik ili penzioner. postaje najvaznije koliko se novaca odvaja u odredjene fondove, sufinansiranje projekata, budzet opstine...
tako je u nacionalkomunizmu za izbjegavanje problema ili nedonosenja odluka vrlo cesto koristen recept optuzivanja druge nacije ili stranke. na taj nacin je vlast izbjegavala uraditi vazne poslove jedan niz vremena, i tako javnosti lazno predstavljala stvarno funkcionisanje vlasti.
kada je ta farsa konacno postala njihova rutina u kojoj se naziru sve pojedinosti prevare, doslo je i do reakcije sirokih narodnih masa. narod koji je izgubio strpljenje slusajuci izlike, lazi i ubjedjivanje za produzetak jos jednog ciklusa ili poluvremena u cijeloj agoniji.
ta reakcija je obicno izrazena u vidu masovnih okupljanja gradjana - javnih protesta ili demonstracija.

uvod u nacionalkomunizam - demoratija na prostorima drzava bivse jugoslavije

da bi se lakse shvatilo ono sto se danas dogadja mora se znati proslost, a da bi se predvidila buducnost moraju se razumjeti procesi koji se odvijaju u sadasnjosti.

ovo bi bila definicija koju je postavila istorija ili povijest, zapravo ljudi koji se bave istorijom, istoricari ili povjesnicari.

ne tako davno na ovim prostorima vladao je rezim liberalnog socijalkomunizma. tako bi se mozda mogla nazvati zadnja faza drustvenog poretka u sfrj, dok je tito bio ziv i nekoliko godina poslije njegove smrti. to bi otprilike znacilo da je svako sebi grabio kako god je znao i umio. od tog vremena je ostalo mnogo, cak i previse obicaja koji su nastali decenijama prije toga.

tad se kralo i potkradalo, uglavnom sitno, malo po malo.

kad bi se ukralo nesto krupnije islo bi se u zatvor na nekoliko godina. moze se reci s pravom da je osamdesetih godina funkcionisao pravni sistem. ipak, i tada je vladala korupcija ali ne toliko siroko rasirena.

krajem osamdesetih pocinju se dogadjati cudne stvari koje su danas sasvim normalne. direktori dobijaju moc na radnicima, ukinut je sud rada koji pravno stiti i obezbjedjuje radnike.

desavaju se i ostale promjene koje na kraju dozvoljavaju da se probudi nacionalna svijest i vrlo lako, preko noci skj prestaje da postoji te se osnivaju nacionalne stranke.

za trenutak se cinilo da sve funkcionise bolje, ekonomski, pravno i socijalno. tada se zapravo pojavljuju prvi izdanci nacionalkomunizma.

preskocit cu odmah onaj dio istorije koji nas je sve zavio u crno, pocetak i kraj devedesetih.

sta je to nacionalkomunizam?

davno neko kaza da onoga cega nema treba stvoriti.

osnivanjem nacionalnih stranaka i pojavljivanjem lidera istih, stvorilo se prividna slika osvjestenja, oslobodjenje od ropstva i diktatorstva. citajuci izmedju redova upravo se dogodilo suprotno.

zagovarajuci demokratiju, slobodu misljenja i govora, narodna masa zasljepljena ludilom o nacionalnom i vjerskom identitetu sve se vise pretvara u robove novog sistema - nacionalkomunizma.

vecina lidera novonastalih nacionalnih stranaka, u to vrijeme do devedesetih, su bili s pravom i razlogom u celijama zatvora sirom bivse jugoslavije. pod opaskama da su robijali zato sto su voljeli svoj narod, republiku u kojoj zive kao sastavni dio jugoslavije, utamniceni jer su krivo shvaceni ili zbog pretjeranog ispoljavanja nacionalnog identiteta, izlaze pred narode i narodnosti i pricajuci im takve price u govorima na skupovima tek oformljenih politickih stranaka.

narod poveden obicajima vec ranijeg i dugogodisnjeg ispiranja mozga od strane tada vec frisko-bivse vlasti, potvrduje i vjeruje onima koji su oznaceni kao politicki neadekvatnima i opasnima po drustveni poredak.

gotovo svi ljudi su, politicki angozovani ili ne, bili clanovi saveza komunista jugoslavije. vjerujem da se svi sjecaju da su jos u osnovnoj skoli u tom nekadasnjem rezimu bili prvo pioniri pa nesto kasnije pred zavrsetak osnovne skole i clanovi omladinskog pokreta skj. rijetki nisu prihvatili niti su htjeli biti clanovi do tada jedne i jedine stranke u sfrj.

tako je neciji otac, cekao na dodjelu stana u okviru firme u kojoj je radio, skoro dvadeset godina ziveci po iznajmljenim i memljivim sobicama i garsonjerama, dok su oni koji su se uclanili u skj i dokazivali lojalnost dobijali stanove za pet godina.

sve to isto se preslikalo i u ovaj novi sistem koji su prihvatili svi bez izuzetaka, shvatajuci da je doslo vrijeme slobode, demokratije i ljudskih prava.

kakva farsa, kakva notorna laz!

mi zapravo i ne znamo sta zaista znaci demokratija i kad bi ste zaustavili ljude na ulici i pitali ih: "znate li koja su osnovna i zagarantovana ljudska prava?", mozda bi neko i znao nabrojati dvije stavke najvise.

nikad nismo imali dodira s demokratijom, nikad se nismo obucavali kroz politicke skole, kurseve ili radionice o tome kako se zivi u demokratskom sistemu, ali smo zato preslikali vecinu stvari iz onog proslog jer smo zivjeli tako 50 godina i ne znamo drugacije.

nacionalkomunizam je upravo to: zemlja koja ne zna upotrebljavati demokratiju, preslikava bivsi sistem i preuzima negativne sastojke istog, razvijajuci umjesto industrije kriminal, zaglupljujuci siroke narodne mase putem mas-medija i vjere, loseg obrazovnog sistema, brisuci sve pozitivno iz tog istog sistema iz kojeg kopiraju, cak dotle da se mijenjaju fakti i datumi u istoriji.

nacionalnost je shvacena kao licna sloboda pojedinca da se izrazava kako zeli, sto je i bukvalno shvaceno kao svaki vid izrazavanja.

pojavljuju se pojedinci koji se bogate na bezobrazan nacin i daju poticaj drugima da to isto cine. u istom trenutku narodne mase su nemocne jer su takvi pojedinci razvili zakone koji su u smislu npr. vitalnog nacionalnog interesa, i kao time se ugrozavaju drugi narodi.

ustvari, svi su ugrozeni bogacenjem pojedinaca kojima su skloni zakoni a pred lice pravde izvode se oni koji se nisu snasli i nemocni su jer nemaju veze s elitnim clanovima drustva.korupcija u praksi.

mnogi od tih pojedinaca su razvili caroban krug sami za sebe pa tako se vladaju i upravljaju njime kao da imaju svoju malu privatnu, ali snaznu drzavu u okviru zvanicne drzave u kojoj borave i rade.

neko bi rekao da smo tranzicijska drzava, da su to posve normalni procesi koji trebaju sve drzave proci. poredjenja s ukrajinom ili latvijom krajnje su neukusna, i na taj nacin se brani i produbljuje stanje letargije i nezainteresovanosti u koju je upala ne samo jedna nacija nego i cijele drzave.

nacionalkomunizam je moze se reci jedna grana svjetske demokratije, peruci ruke kao poncije pilat tako se pere i cijelo drustvo, izbjeljujuci sive stanice u mozgu s raznim sitnicama, pokusavajuci da se trenutno stanje sto duze zadrzi u status quo dimenziji.

bitno je napomenuti da osim ovih lidera koji su u bivsoj drzavi bili politicki gonjeni, postoje i oni koji ih slijede i mnogi od njih su nekada bili prvoklasni, odani komunisti sluzeci narodu i domovini, ponosni na narodno-oslobodilacku borbu i partizanski antifasticki pokret jugoslavije.

takvi isti ljudi postali su isto tako preko noci radikalna desnica ili radikalna ljevica i do te mjere ekstremni da su nazovi-demokratiju shvatili ne kao ustroj drzave nego kao sredstvo naplacivanja za brigu o drzavi.

odjednom su promijenili tabor i kao da su pozeljeli naplatiti sav svoj mukotrpan rad u bivsoj drzavi, ucinili su i to preko ledja istog naroda koji sada zivi u novonastaloj drzavi.

nacionalkomunizam je stvorio razliku i podjelu medju stanovnistvom ali sa istim  vrijednostima iz bivseg rezima. kako je to moguce?

nije se mnogo promijenilo u politickom smislu osim broja partija, svijest je opet ostala jednostranacka i istomisljenicka. svi u jednoj partiji glasaju za istu stvar cak i ako se ne slazu s time. u parlamentima veliki broj stranaka ipak funkcionise kao jedna stranka bez obzira sto u parlamentu i ostalim drzavnim tijelima se pojedine stranke protive necemu. na tom osnovu nema dvojbe oko povisice ili beneficija poslanika, usvajanja zakona koji ce stititi poslanike od raznih uticaja itd.

to govori da su stranke slozne oko jednog interesa, novca, dobara i interesa koji ih se licno ticu.

u drzavi se razvila i svugdje prisutna korupcija kao sastavni i obavezni dio novog, modernog drustva, demokratije tj. nacionalkomunizma.

osim korupcije tu su uvedene promjene koje su u stilu globalizacije, sastavnog dijela planetarne pojave u kojoj ne postoje drzave u smislu zasebnog funkcionisanja.

tako se pod tim demokratski nacelom drzave i drzavice nastoje integrisati u nato, eu i slicne skracenice, koje ce onda kad drzave budu primljene, upravljati njima i odlucivati umjesto njih u mnogim stvarima, izmedju i ostalog zivotima stanovnika tih istih drzava i drzavica.

po modelu i nacelima demokratije pokusava se funkcionisati nekako i u drzavama bivse sfrj. danas ovaj termin rijetko ko koristi jer se uglavnom u medijima izbjegava po nalogu vlasti. uglavnom se koristi naziv balkan, iako tu spadaju i one, moramo priznati, naprednije zemlje kao sto su madzarska, bugarska, rumunija, grcka, ili u istom rangu kao albanija.

sve se nastoji izmjenjati da bi smo bili u stilu demokratije, a sve se prisvojilo iz tog bivšeg, svima sada mrskog ustavno-pravnog poretka, da bi se moglo bilo kako funkcionisati. umjesto novih ideja i progresivnosti, nacionalkomunizam je zaustavio napredak i poboljsao nedostatke, stavivsi u prvi plan sve ono sto je bilo osudjeno kao negatino ili propast jer je sad tako u modi.

pozitivne stavke bivseg rezima kao sto je razvijanje kulture, medjuljudskih odnosa, prava i zastite radnika, unapredjivanja odgojno - obrazovnog sistema, pokretanje privrede i industrije, povecanje standarda i kupovne moci gradjana, ulaganja u sport, nauku, turizam i prirodne ljepote drzave, sve je to zapostavljeno od strane nove drzavne vlasti jer je to pripadalo "onima koji su decenijama sprovodili diktaturu", u cijem su sastavu bili i oni sami.

pod krinkom demokratije, u stilu nacionalnog interesa i vec prastarom rimskom teorijom "zavadi pa vladaj", udruzeni sa vjerskim vodjama, uspjesno se vec dvadeset godina odrzavaju na povrsini.

pricom o demokratiji, koliko god apsurdna bila, politicka elita je sebi pribavila sredstva od kojih lagodno moze zivjeti i njihov buduci treci narastaj, a oni ce biti poznati kao nasljednici "onih koji su sagradili moderno demokratsko drustvo".

naposlijetku, kod nas ne moze funkcionisati demokratija jer se koriste prepisani zakoni iz 1974. godine, a neki su mozda cak i stariji.

uz pomoc novih zakona koji su se izrodili u novije vrijeme, vlast i njima bliska bratija kao sto su vjeske zajednice i njihove vodje su se obavezali da ce od naroda, radnika i seljaka, otimati novac i dobra tako sto ce zakonima, koji su donijeli i izglasali oni sami, prvenstveno zastiti sebe.

takva moc ce se razvijati i dalje, bez obzira sto vec danas prelazi granice normalnog, uticati na svaki sloj drustva i degradirati ga, dok se na kraju ne raspadne ali opet na dobrobit onih koji su tome najvise doprinjeli.

pricom o nacionalnoj ugrozenosti putem masovnih medija zeli se stvoriti konfuzija da se radi za dobro svih, medjutim to ni nije tako.

po svim parametrima jos uvijek djeluje komunizam i zastrasivanje, i to na nacin da se razvija kriminal, prijeti, iznudjuje, potkupljuje pa cak i likvidira, otvoreno i javno pljacka, odabiru se podobni po interesu stranke, politicki zivot se uvukao u svaku poru drustva i sve se podredjuje interesu stranke, odnosno pojedinca.

sve ovo zove se i pripada pod pojamom nacionalkomunizam.